Skandalozni slučaj hapšenja Predraga Dragojlovića, predsjednika Odbora direktora Instituta „Dr Simo Milošević“, ponovo je otvorio pitanje načina na koji državne institucije biraju svoje predstavnike u upravljačke strukture kompanija od javnog interesa. Iako se radi o čovjeku koji je, prema navodima istražnih organa Srbije, osumnjičen za višemilionske finansijske zloupotrebe, crnogorske institucije i dalje ponavljaju istu rečenicu: „Nijesmo zvanično obaviješteni.“
Piše: Bojan OBRENIĆ
No, mnogo je važnije pitanje koje institucije uporno izbjegavaju:
Zašto Razvojna banka Crne Gore nije predložila nekog svog sposobnog službenika nego krajnje sumnjivog biznismena iz druge države.
Prijateljstvo kao preporuka
Dragojlović je u upravljačku strukturu Instituta delegiran kao predstavnik tadašnjeg Investiciono-razvojnog fonda. Iako RBCG formalno tvrdi da je sve urađeno „shodno odredbama zakona“, izostavljena je ključna činjenica:
Ni jedan zakon ne obavezuje državu da za ovakve pozicije imenuje sumnjive biznismene, već joj omogućava da predloži vlastite profesionalne kadrove.
Dakle, izbor Dragojlovića bio je – privatno-partijsks odluka, a ne zakonska nužnost.
Prema saznanjima Pobjede, Dragojlović je formalno predložen u ime Demokrata i dugogodišnji blizak saradnik i prijatelj gradonačelnika Herceg Novog Stevana Katića. Upravo to prijateljstvo objašnjava kako je privatni preduzetnik, čije su firme u međuvremenu zapale u stečaj, dospio na čelo jedne od najvažnijih državnih ustanova u zdravstvenom i turističkom sistemu.
Institucije bez odgovora
Razvojna banka poručuje da o hapšenju „nema zvanične informacije“. Institut „Dr Simo Milošević“ ćuti. Vlada ne daje nikakvo objašnjenje o tome ko je i na osnovu čega procijenio da upravo sumnjivi Dragojlović treba da bude državni predstavnik u bordu — iako je riječ o ustanovi koja raspolaže ogromnom imovinom i budžetski vezanim resursima.
Činjenica da je RBCG delegirala biznismena iz druge države, umjesto profesionalnog službenika koji bi bio podložan internom nadzoru, otvara ozbiljna pitanja:
ko je procijenio da je Dragojlović kredibilan za funkciju?
da li je iko uradio provjeru njegovih poslovnih aktivnosti?
da li je prijateljstvo sa Katićem bila jedini kriterijum?
Upravo ovakva imenovanja dozvoljavaju da se državni resursi tretiraju kao produžena ruka partijskih strategija i privatnih ambicija. Zato nije iznenađenje da poslanici danas javno pozivaju Specijalno državno tužilaštvo da ispita ne samo Institut, nego i Razvojnu banku i sve projekte sa kojima je Dragojlović bio povezan.
Jer pitanje više nije samo da li je Predrag Dragojlović, biznismen iz Srbije, prekršio zakon.
Pitanje je: da li je država omogućila ambijent u kojem su takve zloupotrebe moguće?
